Bajram Serif Mumarek Ollsun.....

Jedan stari covjek sjedaše u dvorištu svoje kuce zajedno sa sinom koji upravo završi visoke studije. Iznenada, vrana sletje na zid. Otac upita sina: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”
Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”
Prode nekoliko minuta a otac ponovo upita, treci put: “Šta je ono?” Sin odgovori: “Oce, upravo sam ti rekao da je to vrana.” Ne prode dugo a otac opet upita: “Šta je ono?” Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oce, to je vrana, vrana!” Ponovo otac upita: “Šta je ono?” Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oce, non-stop pitaš jedno te isto iako ti stalno odgovaram da je to vrana. Zar nisu u stanju razumjeti?”
Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati noseci svoju staru svesku-dnevnik. Otvarajuci stranicu, rece sinu da procita ono što je na toj stranici zapisano. Sin procita:
“Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrana. Sincic me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrana. Ono što osjecah bila je ljubav prema mome nevinome sincicu.”
Tada je otac objasnio sinu razliku izmedu oceva i sinovljeva stava: “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima vec ti uporno odgovarah. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajuci ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”

"Bogati, Mustafaga, što se ti nikada ne oženi?" - upita babo dedinog komšiju kad smo posljednji put bili kod njega u posjeti, u selu kod Goražda.Mustafa vitalan starac. Prosijede kose, sivih, uredno potkresanih brkova. Zbog izboranog lica, djeluje stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu. Ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim cigarete, kahnu, zagleda se u daljinu i započe priču:

"Eh, draga djeco, nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam, da znate... U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: 'Šta će ti škola od 'volike zemlje?! Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati!' Dvije sestre, Rabija i Raza, nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti. Esma završila četiri k'o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj'vu. Vrijeme prolazilo, a mi rasli.

Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sačekam da kolo stane pa joj sa priđem, nekako sa zebnjom, k’o sad se sjećam. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšamaostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu. Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, pa reče: 'Od toliko cura ti naš'o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol'ko je on im'o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o'kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu!' Pogodiše me babine riječi. Rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, i rekoh mu što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja smo dane brojim do teferiča na Vidikovcu.

Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim konja sedlenika, pa na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje sjedi u hladu, u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad tako mislim, da nikada na dunjaluku ništa nisam vidio ljepše od Mejre. Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući. I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu.

Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini ona još ljepša nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute. Babo započe: 'Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš! Ni na teferiče nećeš više ići! Nema više ni novijeh čakšira, ni novijeh košulja! Ja ti zagled'o Himzibegovu šćer, sa njim prič'o i on bi je rado dao u našu kuću, stio najesen da idemo da je prosimo, da te čeka do iza vojske, a ti k'o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri', veli babo.

Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem. Pomislih, ko li mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. Odlučih odgovoriti babu na njegove riječi... ’Slušaj babo, dvadeset i jednu godinu ti se nisam protivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo... Neka za mene nema više konja sedlenika, nek' nema teferiča, nek' nema novih čakšira i košulja, ali da znaš, babo, da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica!’ Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju. Nije danima razgovarao sa mnom. Samo je naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferiče. Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu.

Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše žao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući. Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k'o da me sunce ogrija kad je vidjeh. Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K'o da je sad gledam, drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu.

Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim, odoh Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, a pendžer se otvori. Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho: ’Salkan iz Spahovića. Može li Mejra izaći na pendžer?’ Ona mi odgovori da ne može, jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar, jer se uvjerih da Mejra nije htjela nikog drugog do mene. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k'o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to, ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dođoh kući. Radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti. Majka poče plakati, pa veli: 'Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera, a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.' Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio.

Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu, pa ne može ni moje poruke Mejri prenositi, i od Mejre meni donositi A babo k'o i prije, ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: 'Mislio sam najesen da vas obojicu oženim', misleći na Rašida i mene. Pomislih, došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji. Ali, jok, on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo, Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on ne da pa ne da. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj'vo.

Esma stasala u djevojku, pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se Naljutio, dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada ne spremi. Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se više krili. Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli, njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže: 'Taka mu sudbina'. A meni ne da, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi, miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k'o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi. Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: 'Šta si ćordis'o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum!’

Kako bolan, babo, možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: 'De, Hasane, tako ti Boga jedinog nek’ uzme tu djevojku, vidiš li, bolan, ostat će nam sam.' - 'Stara ne pitam te ništa, i šuti, ne petljaj mi se u planove', reče babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: 'Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više!’ Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču: 'Mustafa, ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali, Mustafa, ako me iko zaprosi, ja se moram udati, ili ću u Drinu skočiti'. Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece, u neko u selo kod Foče. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška.

Danima ni sa kim nisam govorio. Nit’ sam jeo, nit’ sam pio. Poslije nekog vremena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno, to je bilo nemoguće u onaj vakat. Sramota je bilo bez očeve dozvole uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku. Eh, kud se prije ne zaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću, napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo reče: 'Mustafa sine teb'o bi se oženiti. Vidiš teško nam je prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.' – ’Šta to zboriš babo?’ -pitam? ’Kasno, babo, kasno mi izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš, džaba kad mi Mejru ne dade!’ Uzdahnu babo duboko i možebit uvidje u svojoj dubokoj starosti da je mnogo pogriješio. Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je običaj na dženazama da efendija pita: 'Hoćemo li mu halaliti?' Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim. Dočekah i penziju na željeznici.

Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu, okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k'o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo. Kaže: 'Mustafa, ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan, kako ćeš sam?' Slegoh ramenima i rekoh: ’Kad nisam s tobom, bolje mi je sam’. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rastadosmo se, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije, ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru. Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu.”

Preneseno sa: www.Dzile.com

Jednom je jedna žena zalivala svoj vrt, kada je ugledala 3 starca pred svojim vrtom. Nije ih poznavala,
 no svejedno im je rekla:
" Mislim da vas ne poznajem, ali mi se cini da ste gladni. Molim vas udite unutra i pojedite što god. "
Starci su je upitali: " Je li Vaš muž kuci? "
"Ne ", odgovorila je, nije."
"Onda moramo otici, " rekli su.
Uvece kada joj se muž vratio, žena mu isprica što se dogodilo.
" Sada im možeš reci da sam se vratio i pozovi ih natrag, unutra ",
rekao je muž, i žena je otišla da pozove starce na veceru.
" Nažalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv."
Rekli su joj starci. " Zašto ne ?"
Upitala je iznenadena žena. Jedan od staraca pokaza na jednog i rece:
" Njegovo ime je Bogastvo."
Potom pokaza na drugoga i rece:
" Ovomu je ime Uspjeh."
" Meni je ime Ljubav."
" Sada podi k mužu i skupa odlucite kojega biste od nas 3 pozvali unutra."
Žena se je vratila u kucu i sve ispricala mužu.
Muž presretan rece:
" Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svacim napuni našu kucu!"
na pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom:
" Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh ?"
Razgovor izmedu njih je slušala njihova kcer i sva oduševljena rekla:
" Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav ? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju !"
Poslušavši savjet njihove kceri, muž je rekao ženi:
" Podi i zamoli Ljubav neka bude naš gost. "
Žena je pošla i upitala:
" Ko je od vas Ljubav ? Molim neka dode i bude naš dragi gost."
Ljubav je sjedila u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima se odvezla u kucu.
Druga dva starca su krenula za njom.
Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav ?
Starci su u jedan glas odgovorili:
" Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dva bi otišli. No, ti si pozvala Ljubav i gdje god Ona ide,
 nas dvoje je slijedimo !"
Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh.

Zadnjih godina kad zamasem rukama, moje ruke se pretvaraju u krila od neke velike ptice...
Masuci krilima odvajam se od zemlje u veceni slucajeva prvo idem prema gore dok nedodzem do odredzene visene da mogu razgledati kud da poletim...
Moja garderoba na meni momentalno se mjenja u neke svilene haljine, krila mi se rasire do te velicine da nemogu proletjeti izmedzu dva drveta koja i nisu tako blizo, onda imam problema sa letenjem jer jedno krilo moram malo da skupim i pocnem da gubim pravac, vise puta morala sam u letu kociti, onda me je hvatala panika dali cu uspjeti ili ne sta ce se desiti, strah me je bilo da neuspijem onda se zna nema druge nego pasti na zemlju....
Drvece sam svaki put uspjela zaobici, poslije sam bila sretna pravila sam saltove u zraku, veselio me je moj uspjeh...
Vise puta nisam mogla da poletim, osjecala sam se tromom i teskom svaki pokusaj zavrsavao se na par metara visine ili cak pola metra, nikad nisam pala [ upala ] svaki put sam ljepo na noge se docekala pri svakom sletanju bila sam uspjesna.....
Najgori i najveci neprijatelj moga leta bile su zice od dalekovoda njih sam se bojala, znala sam ako udarim u te zice kroz koje ide struja da sam gotova da ce me ubuti te zice su zaustavljale svaki moj let: drvece; vece kuce ni vece zgrade nisu mi zadavele toliko straha sve sam ih obilazila sa uspjehom....
Kad god ugledam zice dalekovoda ispred sebe ni jedan jedini put nisam pokusala da ih savladam jer sam znala da necu uspjeti bojala sam se da mi jedno od krila ne dirne zice i nema me, tu mi je bilo najteze da kocim sva u panici i kocenju padala sam sve nize i nize prema zemlji docekujuci se opet na noge koje su me cvrsto docekala i prizemljile....
Poslije takvih letova bila sam puno zalosna i ljuta na te zice...
Zadnjih par godina nisam uopce letjela...
Ali danas sam osjetila potrebu opet da poletim i to dok sam bila na poslu, nakon par zamaha rukama moje ruke opet postaju krila radna uniforma pretvara se u preljepu svjetlo lila boju koja ima par dugih krajeva koji iza mene lebde u zraku....
Uspjesno sam poletjela nista mi nije smetalo nigdje ispred mene drveta niti kakve kuce niti zgrade ni zica dalekovoda nigdje nije bilo, puno je raje setalo cestom, livade se zelene ljep suncan dan stvoren za letjeti ja sam imala takav ljep pogled odozgo na tu raju sto mirno seta vesele se pricaju i smiju se...
Pozeljela sam da vidim sta se tu radi zasto su u tolikom broju tu sletjela sam, malo prosetala izmedzu nekih standova sto su prodavali od jela i pica i nekih dzindzula kojekakvih, i meni je bilo dosta sto sam vidjela posla sam da iz te mase svijeta poletim nisam mogla neko me je uhvatio za ramena iza ledza i neda, okrenem se vidim neki nepoznat covjek me drzi mrdnem ramenima i otmem mu se pa poletim vise glavi mase naroda, ko me je vidio ostao je otvorenih usta od cuda kako sam to uspjela a ja sam se smijala odozgo na njih praveci saltove i izvodeci neke okretaje da im je jos cudnije...
U momentu ugledam svoju seficu kako sjedi na nekoj klupi i gleda neku pozorisnu predstavu sletim kod nje malo popricam sa njom....
Zamahnem rukama neide, neko me je uhvatio za haljinu bacim pogled u stranu neka zena me drzi i vice -Nemoj to da radis-
Moje ruke su bile slobodne ispod krila [ sad sam imala krila i ruke slobodne] rukama istrgnem svoju haljinu od te zene i uzletim prema gore izdignem se vise te mase naroda i nazad prema poslu, opet sam pravila karafeke i zeze u zraku od srece i radosti sto sam slobodna sto mogu da radim sta hocu da masem rukama dole svima koji su setali i oni su meni mahali, spustim se nize medzu njih i pocnem oko njih da letim da se zezamo i salimo uzivali su oni a ja jos vise...
Opet me je nesto vuklo nazad pored sve moje snage da idem dalje neko me je vukao za cosak moje haljine nazad okrenem glavu vidim zgodan muskarac seta sa zenom i mene drzi za haljinu i smiju se i ja sam se nasmijala i istrgla haljinu da letim dalje, u tom momentu mi je dosla ideja da se malo poigram sa njim, zakocila sam u zraku i sad letjela unazad drzeci haljinu u jednoj ruci da mi nesmeta ----------CENZURA---------------------------CENZURA----------------------------
--------------------------------CENZURA----------------------CENZURA                                                                                                                                                                                                                                       i ja sam poletjela u visine jos sretnija....
Kad sam sletjela pred firmom noc je uveliko padala, nigdje nikoga, nigdje mojih radnih kolegica sve sam pretrazila nigdje ih nema i moj posao je bio zavrsen kolegice su bile sve zavrsile i otisle kucama...
Vice me neko, pogledam ko je to nepoznata zena...
-Jesili ti ta i ta-,,
-Jesam-..
-Imas pismo od prersonalnog direktora, dobila si otkaz zbog napusatanja radnog vremena, nemas pravo da se zalis-...
Uzmem pismo i slazem sve po spisku u sebi da me niko necuje....
Jebem personalnog sefa i mamu mu i poso, bolje bi bilo da sam naletjela na zice od dalekovoda bar bi kocila i sletjela...
Zajebani moji snovi znam da mi nesto govore i hoce da kazu ali neznam sta, ako neko zna sta znace ovi moji snovi molim vas kazite mi napisite, u sanovniku koji sam ja gledala nisam nasla nista slicno......
Vasa Naska

Kad tuga dirne srce, nema oporavka, tu si a nema te nigdje...
Zalosti jedna za drugom, bolesti, psihicki stres...
Dusa prazna, optimizam nikakav...
Sta bi me to moglo pokrenuti iz moga stanja...
Nesto preljepo da bar za trenutak zaboravim na sve ovo, ako se moze zaboraviti...
Neko se radza sretan, neko nesretan opet u nekoga ima svega, samo se treba snaci u svemu tome...
Ali kako, na koji nacin, jel treba ponovo da se rodim i biram svoju sudbinu, svoj zivotni put...

- Draga braćo i sestre,
Tri dana dijele početak nove godine po Hidžri od početka nove godine po Miladu. Nova 1430. godine po Hidžri pada u nedjelju 28. decembra 2008. godine sa zalaskom sunca a nova 2009. godine po Miladu pada u srijedu na četvrtak u ponoć 3. muharrema, 1430. god. Ova koincidencija sjećanja na dva povijesna događaja od kojih se računa novo vrijeme u povijesti ima poruku.

Mīlād nas podsjeća na rođenje jednog čovjeka koji je promijenio svijet a hidžra nas podsjeća na rađanje jedne zajednice koja je promijenila povijest.

Poruka je jasna - više nego ikad ranije čovječanstvo treba da prepozna vrijednost mīlāda Isa sina Merjeminog i hidžre Muhammeda sina Abdullahovog, a.s. Mīlād i Hidžra su dva povijesna međaša. Prvi nas podsjeća da je čovjek osoba, koja u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku može mijenjati svijet, a drugi nas podsjeća da je čovjek zajednica, koja u zajedništvu vjere u Boga i povjerenja u čovjeka može mijenjati povijest.

Nema sreće pojedinac bez zdrave zajednice, ali ni zajednica ne može opstati bez snažnog pojedinca. Stoga je važno da znakove mīlāda i hidžre čitamo otvorenog srca, jer Isa i Muhammed, a.s., su znakovi za sva vremena i zato ih se ne smije udaljavati, niti prisvajati za jednoznačnu upotrebu. Isaove i Muhammedove znakove treba približavati baš kao što su ove godine hidžretska i miladska nova godina sublizu jedna drugoj.

Dakle, najveći izazovi našeg vremena su pravo pojedinca na sreću i uspjeh i pravo zajednice na vjeru i spas. Isa a.s. nas uči da je sreća i spas pojedinca u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, a Muhammed, a.s., nas uči da je vjera i spas zajednice u radu i odricanju za opće dobro.

Prema tome, čin hidžre iz Mekke u Medinu označen je kao početak računanja muslimanskog vremena u kontekstu mīladskog vremena da bi se naglasila žrtva koju su muslimani podnijeli radi kontinuiteta Ademove, Nuhove, Ibrahimove, Isaove i Musaove vjere i radi spasa čovječanstva. Sa hidžrom muslimani su naučili da ovozemaljski život čovjeka nema smisla bez vjere (el-dijānet), bez vjernosti (el-emānet), bez čestitosti (el-sijānet) i bez razboritosti (el-rezānet).

To pravilo važi i za nas ovdje i sada - naša ovovremena borba za dom i domovinu nema izgleda na uspjeh bez vjere u Božju milost, bez vjernosti u međusobnim odnosima, bez čestitosti u radu za opće dobro i bez razboritosti u vođenju naroda u budućnost.

Zato je novogodišnja poruka - hidžretska i mīladska vrlo jasna i nedvosmislena svima koji su dragovoljno prihvatili da brinu o sudbini naroda i države: radite da svi ljudi žive život dostojan čovjeka. Ljudima su dosta njihove vlastite brige da bi mogli slušati vaše javne prepirke koji ih dodatno zabrinjavaju za njihovu i sudbinu njihove djece. Narod očekuje da im njihovi čelnici umanje, a ne uvećaju brige; narod očekuje da im se otvore vrata nade, a ne da ih se zatvara u krug očaja.

Dakako, za sve naše brige mora biti izlaz i za sve naše strahove mora biti nada.
U tom duhu nade za našu bolju budućnost, učim dovu Uzvišenom Allahu da nas obaspe Svojom neizmjernom milošću, da nam život učini lakšim i sretnijim, da nam omili bratsku ljubav i slogu, da nas ujedini u zajednišvu vjere i akcije, da nas pouči kako da nosimo emanet kojeg su nam ljudi povjerili, da nam omili čestitost i razboritost u svemu što govorimo i radimo za opće dobro svakog čovjeka! Amin!

Svim muslimanima i muslimankama u domovini i dijaspori, kao i svim ljudima dobre volje, čestitam novu 1430. i 2009. godinu sa željom da im Uzvišeni Bog podari zdravlje, uspjeh i osobnu sreću!, kaže se u čestitki reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića.

Ovom prilikom ekipa KozaracMutnik svim muslimanima zeli sretnu i bericetnu Novu 1430 Hidzretsku godinu...

Post prenesen sa KozaracMutnik.....